Ako ste mislili da su Pastor Maldonado, Romain Grosjean i Daniil Kvyat začetnici stila kojeg se povezuje s rallycrossom i testovima sudara automobila koji bi tek trebali izaći u proizvodnju, grdno ste se prevarili. Prije poznatih nam starosjedilaca sredine poretka postojao je netko tko je započeo taj pokret zločestih i neobazrivih vozača Formule 1 – Andrea de Cesaris.
Predivnog talijanskog prezimena koje aludira na moguću povezanost s plemićkim staležima renesansne Italije, ali i još boljeg za stvaranje nadimka koji je bio u skladu s njegovim vožnjama. Andrea de Cesaris ili od milja de Crasheris je rođen u prijestolnici “države-čizme” u kasno proljeće 1959. godine.
Sjajno je započeo karijeru na krilima sponzora Phillip Morissa, ali njegov početni dodir s Formulom 1 nije dobro prošao. Na prvoj utrci karijere u Montrealu, motor mu je stradao nedugo nakon početka utrke. Za 21-godišnjeg Andreu se to činila kao standardna početnička nesreća i manjak iskustva, ali je već na idućoj utrci prošao još gore.
Rani dani de Cesarisa
Legendarni Watkins Glen je bio završna postaja sezone 1980. Nakon samo dva kruga utrke, mladić je završio u nezaštićenoj ogradi prvog desnog zavoja, u tzv. Junction zavoju. Ugovor s Alfom Romeo je ubrzo raskinut.
De Cesaris je morao pronaći rješenje kako se dokazati nakon silnih osvojenih naslova u mlađim kategorijama. Igrom okolnosti, Andrea je sletio u Woking i potpisao ugovor s McLarenom 1981. na jednu sezonu. Iako nezasluženo iz vozačke perspektive, njegov je potpis imao dosta smisla jer je nosio novce od Marlbora koji je bio glavni sponzor britanske momčadi.
U 15 kalendarskih utrka, de Cesaris se uspio slupati 19 puta. McLarenov strateški dio se pribojavao da će oštetiti bolid u znatnoj mjeri pa su ga povukli s utrke na VN Nizozemske. De Cesaris krivi pritisak i prošlogodišnji bolid koji je koristio u prvoj polovici sezone: “U Zondvoortu sam imao problema s prednjim kočnicama, a u Jarami problema s upravljačem. Bio sam pod velikim pritiskom jer sam se kao mlad našao u problematičnoj situaciji unutar momčadi”.
Nije prošla niti godina, a već su se odvila dva važna događaja. Rimljanin se ’82 vratio u svoju matičnu momčad Alfa Romeo, a onaj drugi događaj je da se “Crasheris” rodio…nažalost. Talijan je postajo najmlađi vozač ikada na Pole poziciji. Osvojio je na VN SAD-a u Long Beachu i to ispred bivšeg poslodavca McLarena kojim je upravljao Niki Lauda. Rekord je trajao punih 12 godina dok Rubens Barrichello nije pokorio mitske Ardene u Spa-Francorschampsu. Odustao je “samo” pet puta te sezone.
No, u svakom dobru ima i zla, a to je zlo ponovno prigrlilo Rimljaninov bolid. Pole poziciju nije iskoristio već je pretvorio u samo još jednu od utrka za zaborav. Formu uskoro popravlja prvim podijem i to ne bilo gdje, već na stazi na kojoj mu tadašnji stručnjaci ne bi dali niti pola kruga utrke – u Monte Carlu.
Da je imao više sreće s gorivom, podij bi se pretvorio i u pobjedu, no taj put Ricardo Patrese uzima sreću u svoje ruke i osvaja prvu utrku u 71. nastupu. Godinu dana kasnije uzima dva nova podija (VN Njemačke i VN JAR-a). Ovaj se put Alain Prost priključio Ricardu Patreseu na listi vozača kojima je de Cesaris poklonio pobjedu. Nakon totalne katastrofe u boksu gdje je jako dugo čekao na serviranje guma, Cesaris je izgubio vodstvo utrke da bi mu na kraju stradao motoru.
Faza zrelosti enfant terriblea
Reputaciju vozača sklonog udesima je povratio u Spielbergu ’85 kad mu je bolid proklizao u brzom desnom zavoju pri čemu je završio bolidom iznad jarka, dijelom bolida na gornjem brežuljku, a dijelom na donjem. Travnata podloga nije učinila ništa dobrog njegovom Ligieru pri čemu se jedan dio bolida ubacio u jarak i izveo četverostruki salto. Legenda kaže da je dobio otkaz odmah na povratku u paddock uz riječi vlasnika momčadi Guya Ligiera: ”Jednostavno si više ne mogu priuštiti plaćanju ovog gospodina”.
Nekoliko idućih godina je proveo mijenjajući momčadi kako i obitelj mijenja kalendar na zidu svog dnevnog boravka. Od Brabhama, novoosnovanog Riala pa do Scuderie Italije, momčadi koja je postala začetnik sestrinskih odnosa u Formuli 1. Veće štete je zamijenio ugašenim, užarenim i viskoznim natopljenim motorom.
Kako je karijera odmicala Andrea de Cesaris je postajao sve ozbiljniji vozač i incidenata je bilo sve manje. Čak kada bi se i pojavili, bili su rezultat tuđe krivice (Nelson Piquet ’89 godine, Loews hairpin u Monaku). Situacija jako slična onoj između dva skandinavska temperamenta iz 2014. u istom zavoju (Magnussen/Raikkonen).
Piquet se u pokušaju prestizanja Talijana u najsporijem zavoju u F1 kalendaru prekočio i završio monegašku turneju obojici. De Cesaris je vidno frustiran najprije mahao prema trostrukom svjetskom prvaku, a zatim otišao na razgovor kod Piquetove momčadi.
Kasna faza trkaće karijere
Statistiku podija je završio tamo gdje ju je i započeo. U Kanadi 1989. dolazi do posljednjeg tj. petog podija u karijeri. Ostatak karijere mu je prošao mirnim putem vozeći za neke od poznatijih prošlostoljetnih momčadi. De Cesaris je tako prošao kroz reputabilne momčadi poput Jordana, Saubera i Tyrella.
Trenutak kada je znao da ne može tražiti vrhunske dosege u karijeri je za vrijeme boravka u Jordanu s Michaelom Schumacherom. De Cesaris se žalio na nervozu Jordanova bolida dok je u petoj brzini prolazio brzim zavojem, dok je Schumacher na timskom sastanku mirno iznio da je sve bilo u redu s bolidom u šestoj brzini kojeg samo prepusti aerodinamici.
Iako nije bio jedan od najbržih ili najkonzistentnijih vozača, Andrea je uspio sakupiti vjerne pratitelje radi sreće koju je imao jer je iz sudara često izlazio neokrznut. Bio je popularna osoba u društvu s postojanim smješkom. Mantra mu je bila: “Radim svoj posao najbolje što mogu, a kada ostvarim rezultat kojim sam zadovoljan, to mi je poput pobjede”. Također je bio na meti kolega i tadašnjih stručnjaka kao vozač kojeg su voljeli mrziti.
Svoju je karijeru zaključio sa 208 odvoženih utrka i rekordom kao vozač s najviše startova bez pobjede. Pred kraj života se rođeni Rimljanin okušao u surfanju na valovima i prvenstvu umirovljenih F1 vozača, a živio je od trgovine valutama u Monaku. Talijanski nas je zabavljač i velemajstor nažalost napustio prerano u motociklističkoj nesreći. Stradao je u listopadu 2014. u blizini rodnoga grada.
Legenda. I više od toga.