Prije starta smo se nadali kako ćemo gledati jednu izuzetno uzbudljivu VN Azerbajdžana koju ponajviše možemo zahvaliti ludoj konfiguraciji staze u centru glavnog grada Bakua.
Osim što je staza dobrim dijelom uska, okružena je zaštitnim zidovima i na mnogim mjestima joj nedostaje izletnih zona. Preko dva kilometra duga zona vožnje u punom gasu je pravi mamac za pretjecanje, a ovog puta i glavni okidač radnje. Jučer smo tu vidjeli sudar Red Bullova, Bottasovo bušenje gume i Vettelov neuspješni napad na Bottasa za pobjedu.
Staza je velikim dijelom kombinacija Monze i Monte Carla. Jako brzi prvi i treći sektor je rascjepan tehničkim središnjim dijelom u kojima bolidi prolaze uličicama uz drevne bedeme. Takav spoj povijesti s najnovijim tehnološkim dostignućima šalje sliku Formule 1 u svijet kakav malogdje možemo vidjeti, ali vozačima i inženjerima zadaje glavobolje. Razlog – teško održavanje optimalne radne temperature guma.
Upravo je održavanje temperature guma bilo ključno za trkaći tempo jer su teški vremenski uvjeti ostavili mnoge momčadi na krivoj nozi. Vjetrovito i hladno vrijeme nije idealno za utrkivanje, ali ne i za spektakl kojega je jučer bilo napretek. Od početka pa do kraja utrke, nešto se izvanredno odvijalo na svim poljima.
Kako preživjeti Sektor 1?
Već smo u najavi utrke spomenuli kako bi bilo ravno čudu da sve prođe u redu kroz prva tri zavoja. Prvi je sektor obilježen sljedećim karakteristikama: ravnice, jaka kočenja i nedostatak prostora. U kombinaciji s teškim bolidima, nezagrijanim gumama i borbama rame uz rame, incident je gotovo zagarantiran.
Ovog puta je među prvima stradao Esteban Ocon koji nije ostavio prostoru Kimiju Raikkonenu tako što ga je zatvorio na ulasku u zavoj 3, a sebe katapultirao u barijeru. Izlaskom sigurnosnog automobila, Kimi je dobio novu priliku jer je u sudaru oštetio nos i gumu, dok Ocon nije bio te sreće i morao se vratiti alternativnim putem do boksa. Prava šteta za Estebana jer je Force India obećavala u Bakuu, a Sergio Perez je igrom ludih okolnosti čak osvojio postolje!
Iza njih se također dogodio pravi metež oko 10. mjesta između Sainza, Sirotkina i Alonsa na izlasku iz zavoja 2. Tri bolida u malo mjesta jednostavno ne može završiti na dobro. Nesretni se Sirotkin u fliperu među Španjolskim duom oštetio i naposljetku parkirao svoj Williams uz Force Indiju Estebana Ocona.
Valja naglasiti iznimnu bitnost točki kočenja jer su u centru Bakua jako zeznute. Naime, sjene od drveća i zgrada uz stazu se mijenjaju gotovo svakim završetkom kruga i vozači moraju pronalaziti novu referentnu točku kočenja. Samo nekoliko desetaka centimetara kasnije kočenje može dijeliti dobar prolazak od katastrofe pa su visoka koncentracija i oštar vid od presudne važnosti.
Sektor 2 – Nema mjesta za pretjecanje
Osim spektakularnog kadra drevnih bedema i jezivo brze nizbrdice, drugi sektor nema što za ponuditi kad je akcija u pitanju. Standardna procesija je od početka do kraja sektora, a bolidi često imaju problema i pri benignom zaobilaženju zaostalih vozača.
Sigurnosno gledano, dvije trećine ovog sektora su logistički katastrofalne, naročito u najužem prolazu u kalendaru kroz šikane zavoja 8-9-10-11. U slučaju nesreće bi nastao krljanac i utrka bi morala biti prekinuta. Svake godine organizator potajno drži fige samo da na tom kritičnom mjestu ne pođe nešto po zlu.
Nakon izlaska iz najsporijeg dijela staze slijedi jezivo brzi ravni dio koji ide nizbrdo i ima dva vrlo brza blaga lijeva zavoja prije kočenja. U kvalifikacijskom smo treningu zamalo vidjeli spektakularnu nesreću između Toro Rossovih vozača koja je nastala zbog vozačke greške, ali i manjkom prostora.
Ne bismo željeli gatati, ali da je Gasly kontaktirao momčadskog kolegu, vjerojatno bi se lansirao, a pitanje je dokle bi letio i kako bi točno sletio. Francuz kaže da je vozio 320 km/h u trenutku naleta na Hartleya koji se sporo i nespretno vozio sredinom staze, dok su drugi još bili u brzom krugu. Zaista su imali sreće, a još više gledatelji na tom dijelu staze.
Sektor 3 – Najduži “pravac” u kalendaru
Kad se dizajnirala staza u Baku, organizatorima je bila bitna samo jedna stavka – napraviti najbržu gradsku stazu u kalendaru gdje bi se brzine penjale i preko 360 km/h. Nije bilo druge već smisliti kako ukomponirati što duži pravac. Luda ideja, zar ne?
Glavni problem tog “pravca” je nedefiniranost trkaće i linije kretanja staze. Konstantna blaga zakrivljenja nakon posljednje šikane zavoja 18-19 je prisutna do startno-ciljne crte. Stoga su namjerno mnogi vozači koristili vijuganje kako bi razbili zavjetrinu i otežali praćenje bolidima iza sebe, a ponekad se i više puta premještali prilikom obrane.
U idelnoj bi zavjetrini prednost od ispod sekunde na izlasku iz zavoja 16 uz DRS vrlo lako isparila do kraja sektora, a kad ubrojimo i vjetar sprijeda, razlike u brzinama bolida su prelazile i 20 km/h! Onda bi ih na kraju ravnice, kao hladan tuš, dočekalo jako kočenje za prvi zavoj s ohlađenim gumama.
Utrkivanje u kombinaciji s jakim vjetrom, konstantnom prašinom, krhotinama po stazi i gumama koje nisu dobro prianjale je moglo prerasti na još višu razinu samo s prvim kapima kiše.
Dobili smo kaotični F1 klasik, utrku koju ćemo gledati i za desetak, ako ne i više godina s novim čuđenjem. Kadgod je se prisjetimo, osjetit ćemo uzbuđenje i zabavu koju su nam svi vozači tog dana pružili.
Sjetit ćemo se jednog od ovih detalja: Žestoki okršaj i sudar Red Bullova, Kimi nakon uvodne katastrofe završio drugi, Lewis pobijedio ni kriv ni dužan, Leclerc u Sauberu zasluženo osvojio šesto mjesto i Perezov povratak u gornji dom poretka s Force Indijom. Smiješak će lako navrijeti na lice uz navedene detalja, a bilo ih je još napretek.
Možemo biti sretni što je sve dobro završilo jer je vikend u Azerbajdžanu bio na rubu regularnosti, a navijači su dobili i više od očekivanog spektakla.
