Da F1 strojevi i dalje tutnje i voze se po dnevnom boravku obitelji Grimaldi nitko više ne proglašava nelogičnošću jer bi naš sport bio mnogo siromašniji da nema Grand Prix de Monaco.
Dok utrke polako cure prema istoku i više nema zvučnih imena poput Brands Hatcha, Imole, Zoldera, Watkins Glena, Indya, Zandvoorta, Estorila, Anderstorpa, Hockenheima, Nurburgringa, a i Monza je u opasnosti, Monte Carlo za sve njih odrađuje dug prema prošlosti..
Možda će na kraju Formula 1 u Monaku voziti pojedinačnu ocjensko-spretnosnu vožnju oko čunjića, no, uvijek će biti jedan od glavnih događaja prvenstva. Što zbog velike i glamurozne povijesti, što zbog spomenutog otpora Istoku i naznake da se ne može baš sve kupiti, iako je pravi skandal da već danas svaki kineski kanton nema svoj Grand Prix. Nema nikakve sumnje da nam treba širina staze u Šangaju, ali želimo i uski sokak kneževine.
Dok se u Budimpešti još da provući na nekoj tribini na sitnu lovu, to u Monte Carlu već odavno nije slučaj (pitajte Nediljka Matijaša i njegovu ekipu..).. Nešto više od tjedan pred utrku nisu rasprodane još samo četiri tribine. Najveća Tabac tribina (s koje se ništa ne vidi) za nedjelju je 500 eura, dvije tribine oko bazena su po 482 eura, a tratina ispod dvorca (s koje se jako dobro čuju zvukovi) je 78 eura.
Ostale tribine su prodane, ali ima još mjesta na raznim terasama koje su od 1300 do 2500 eura za vikend, a može se uživati i u Paddock Clubu za 5,183 eura za subotu i nedjelju (po osobi). Da, Monte Carlo već odavno nije namijenjen prosječnom ljubitelju Formule 1 i u njemu bi se i naši turistički lopovi, koji se upravo pripremaju za sezonu, šokirali cijenama.
Utrka 2011. je bila jedan od najuzbudljivijih u povijesti zahvaljujući gumama i DRS-u a da je potrajala još koji krug, možda bi doživjeli pretjecanje vodećeg pred sam kraj. Fernando Alonso i Jenson Button su toliko prijetili pobjedniku Vettelu da je to bio jedan od uzbudljivijih Monte Carla ikada, što želimo i ovoga puta.
69(*). izdanje najpoznatije utrke Formule 1 bilo je u znaku nezaboravne borbe, možda u rangu Senninog herojskog otpora Mansellu 1992. ili Senninog drugog mjesta u Tolemanu iza Prosta kišne 1984.
Utrka 2010. je završila na isti način, pobjedničkim letom Marka Webera i Sebastiana Vettela u Red Bullov plutajući bazen u monegaškoj luci. No, razlika je bila ogromna jer su Alonso i Button, deset krugova prije cilja, jurila aktualnog svjetskog prvaka, sva trojica unutar sekunde, s nadom da će DRS, u startno-ciljnoj ravnini, obaviti nemoguću misiju – pretjecanje vodećeg u zadnjim krugovima.
No, šest krugova prije kraja, grupa vozača u sredini redoslijeda bila je toliko umorna da su i oni poželjeli kupanje u velikom bazenu, pa je nakon masovnog sudara u kompleksu bazena (pri čemu je lakše ozlijeđen Vitalij Petrov) pala crvena zastava.
Jenson Button je bio prilično nezadovoljan što toga dana nije večerao s prinčevom obitelji. Pri prvoj promjeni guma je s drugog mjesta pretekao Vettela, a u trenutku prekida imao je najbolje gume jer je jedini od vodećih bio na tri zaustavljanja.
Postavljen je novi grid na kojem su mehaničari smjeli promijeniti gume – i Jensonove i Fernandove nade su potonule. Prije pet godine utrka se pamti i po glupoj izjavi vozača koji je u dva dana tri puta kažnjen. Lewis Hamilton je izjavio da je to zato što je crnac…hehe…
Ayrtonove herojske utrke dale su Monte Carlu ono što nikada nije imao – kralja. Kneževina svoju najromantičniju priču ima u princu Raineru Grimaldiju i prosidbi holivudske princeze Grace Kelly 1961. To je vjerojajatno jedna od najljepših stvarnih bajki koja nije imala lijepi kraj. Princeza Grace koja se, naravno, odrekla filmskog platna nakon nezaboravnih uloga u Točno u podne, Zovi M zbog ubojstva, Uhvati lopova, poginula je u Roveru P6 1982. godine s još uvijek neodgovorenim pitanjem: je li auto možda vozila prpošna kćer Stephanie.
Mlađa kćer, uz prelijepu stariju Caroline, šokirala je roditelje i žutu javnost na mjesečnoj bazi, ili ponašanjem ili udajama za konobara, tjelohranitelja ili životom u pravom pravcatom cirkusu. Za razliku od nje, prelijepa Caroline (60) imala je više-manje uzoran život koji je obilježila tragedija u Monte Carlo-stilu. Suprug Stefano Casiraghi poginuo je u utrci brzih glisera, na isti način kao i francuski F1 vozač Didier Pironi (onaj koji je izvarao Gillesa u Imoli…).
U Ayrtonu (šest pobjeda) su dobili junaka koji je nedostajao Monte Carlu. Iako su u kneževini pobjeđivali Graham Hill i Michael Schumacher (po pet puta), Alain Prost (četiri), Stirling Moss i Jackie Stewart (po tri), Ayrton je stekao ogromnu popularnost s dvije već spomenute utrke, pa je on i danas ovdje prvo ime.
Vozeći za mali Toleman, 1984. trebao je pobijediti po jakom pljusku da direktor utrke Belgijanac Jacky Ickx (kasnije kažnjen od FISA-e sa 6000 dolara jer se nije savjetovao sa sucima) nije prekinuo utrku u 31. krugu. Senna je u tim trenucima bio mnogo brži od pobjednika Prosta i vjerojatno bi ga preletio kao što je to napravio s Laudom i Rosbergom. James Hunt je tada već bio BBC-jev TV komentator i mrtav-hladan rekao je da nema nikakvog razloga da se utrka prekida. Treba zapamtiti i da je sjajni pok. Stefan Beloff stizao Sennu, kao što je Ayrton vodećeg Prosta.
Osam godina kasnije, Mansellov Williams Renault FW14B bio je toliko premoćan da je to trebala biti šetnja oko Jardin exotique du Monte Carlo, ali ”Our Nigeu” pukla je guma. Morao je u boks po nove, a za to je vrijeme Ayrton preuzeo vodstvo. Kroz posljednja četiri kruga Mansell je bio u mjenjaču McLaren Honde i razvila se lavovska borba u kojoj je Senna uspio ostati na prvom mjestu.
Ova dva tjedna je “slučajno” i filmski festaval u obližnjem Cannesu pa si možete misliti kakva je to ludnica. Slavila se prije tri godine i pedeseta godišnjica Jamesa Bonda i tu se, uz Seana Connerya i Rogera Moora (ostali što su ga glumili su u usporedbi s ovom dvojicom Sauberi.) našli i Bentley Mark IV (Iz Rusije s ljubavlju), Lotus Espirit S1 (Špijun koji me volio), Jaguar XKR (Sljedeći dan) i, prije svih, Aston Martin DB5 (Goldfinger) (na slici sa SC) (nije safety car nego Sean Connery). Naravno, PolePosition.hr će se brzo pozabaviti autima koje je vozio 007 jer to je dio opće kulture svakog zaljubljenika u auto i auto sport…
Kanski festival je star 72 godina i vjerojatno je uz dodjelu Oscara najjači filmski događaj u svijetu. Tu su svjetlo dana u razdoblju od samo pet godina (1964-1969) ugledale legende kao što su La Dolce vita Federica Fellinija, Les parapluise de Cherbourg Jacquesa Demya, Un homme et un femme Claude Leloucha i Blow up Michelangela Antonionija. Kasnije su tu premijere imali i M.A.S.H., Taxi driver, Apocalypse now, All that jazz, Missing, Paris, Texas, The piano, Pulp Fiction i mnogi drugi. Tu je drmao i šef žirija Emir Kusturica pobjedivši 1985. s Ocem na službenom putu i 1995. s Undergroundom. (Nemojte da slučajno čujem kako netko miješa politiku s umjetnošću, Kusta je genije, op.a).
Bio sam jednom na jednom predavanju o Formuli 1 i ostao zatečen vizijom zaključka. Nismo ovdje zbog 20 puta 800 KS, milijuna gledatelja, strašnih komada (sve manje i manje), velikih uzbuđenja, DRS-a (iznenadilo me da nitko od 200 studenta strojarstva / F1 fanova nije znao objasniti KERS…); ovo pratimo zbog vanzemaljaca Kimija, Lewisa, Sebastiana, Fernanda, Ayrtona.
Kao primjer je uzet sektor oko bazena koji gledamo ovih dana. Luđačka brzina na milimetre od ograde koja ne oprašta. Bio sam tamo nekoliko puta. Ipak, skretanje u desno na nizbrdicu nakon trga kasina i Hotela d’Paris (otvoren 1863.) za mene je još veći šok. To stvarno mogu samo nadnaravni ljudi. Oni ne upravljaju nečim što je u svojoj biti automobil. Oni ga bacaju uokolo! Doslovno bacaju.
Njihov trzaj volanom cimne cijeli auto i baci ga u smjeru gdje je genij zamislio. U svojem kompjuteru (mozgu) točno znaju što će se dogoditi, kako će se zaustaviti (u kretanju) i nastaviti. Iako su par centimetara od definitivnog udara u ogradu i kraja sesije i blizu ogromnog troška za sebe i ekipu, oni to prolaze tako kao da ne postoji sutra.
Milijuni ”kvocaju” da Formula 1 više nije za Monte Carlo. Pa i nije kad se vidi što su napravili u Šangaju, Maleziji… No, oni koji ove nedjelje plate 400 eura da bi bili na tribini na Place du Casino, znaju da će Formula 1 ostati u Monte Carlu vječno (Hotel d’Paris danas samo 2,600 eura po osobi za noć…). Na žalost, kutevi kojima TV kamere prikazuju današnje utrke ne dozvoljavaju velike ushite i pred malim ekranom.
Nigel Roebuck (prije Autosport, danas Motorsport) opisao je to jednom i izazvao me da se probijem do tog trga. To nije nimalo laka stvar. I ako imate novinarsku akreditaciju, od press centra do tamo dug je put, put blentavih pogleda redara, slavne francuske (OK, monegaške) narcisoidnosti i prepotencije.
Htio sam na tom trgu gledati slobodan trening. No, slika koju danas gledamo na televiziji je mnogo ljepša od stvarnosti. Beskrajni tuneli, stalno objašnjavanje da je press-centar na suprotnoj strani grada/države…
No, kad se konačno probijete na trg, doživljaj je neopisiv. Ako čak i počnete s malim formulama gdje klinci luduju samo da bi impresionirali šefove velikih momčadi, doživljaj je zagarantiran. Monte Carlo je magičan, točka.
Dva zavoja dalje je Loews, najsporiji zavoj u kalendaru Formule 1. Tu je nekada bila željeznička stanica i nekada smo tu kao klinci stizali nakon satova drndanja od Zagreba. Švercanje na bilo kakvu tribinu bio je pojam, samo da ne bi završili na livadi ispod dvorca Grimaldi jer od tamo se ne vidi apsolutno ništa. Istina, čuje se… Htjeli smo ”redarima” pokazati da smo mi F1 fanovi iz Zagreba i da nam nije problem utrku gledati i iz tunela. Naravno da je to bila poprilično bezvezna ideja. Gotovo da su prekinuli utrku dok žandari divljake s Balkana nisu razdvojili od te ideje.
Probali smo i u Rascassea, ali ni tu se ne vidi apsolutno ništa. Mislio sam si: najbolje je postati novinar i utrku gledati na televiziji u press centru. Nazdravlje.
Želim vam da se jednom uputite prema Azurnoj obali. Naravno, cijene svega i svačega su velika prepreka, ali ako ste pravi F1 fan, to se mora jednom doživjeti makar kućni budžet patio mjesecima nakon izleta. Monte Carlo or Bust.