Jedna od najvećih stvari koje sam vidio u, ne usudim se reći koliko godina koliko pratim F1, je posljednja scena iz ”Rusha” kada pravi Niki (ne Daniel Bruehl koji je izvrsno odigrao Laudu u filmu) kaže: ”Cijeli sam život zavidio samo jednom čovjeku..”.
To nije bio Lauda kojeg smo poznavali više desetljeća. Uštogljen, klinički precizan, odmjeren do boli… To je bio Lauda koji je priznao da je volio Jamesa Hunta i zavidio mu na njegovom životu (posljednjeg) playboya u Formuli 1.
Kad smo kao klinci s novinarskim ambicijama, na tko zna koji način, uspjeli u padoku doći do Jamesa Hunta, on bi razvezao osmjeh, potpisao se i pitao: ”Jugoslavija, što je to..?”, čak bi pitao “jel’ ima tko cigaretu”, a nije bilo čudno ni kad bi prolistao album u kojem sam lijepio sličice tadašnjih vozača i bio je deset puta simpatičniji od Laude.
I Niki bi se potpisao, ali i odmah potom rekao: ”A sada idite..”. Nije imao previše vremena za obožavatelje jer je u njegovom danu sve bilo isplanirano u sekundu. Još su Nikijeve najbolje godine u 70-ima i dva od tri naslova prvaka bile vezane za Ferrari, kojeg je često nazivao ”grande casino” te suvozača Clay Regazzonija, talijanskog Švicarca koji je znao zavesti talijanske i svjetske navijače.
Niki je Enzu Ferrariju donio dva naslova, ne Rega, ali je slobodno u medijima nazivan ”Štakor” jer je, uz često vidljiva dva prednja zuba imao ”štakorsku” taktiku – brz napad pa kalkulacije. Čak ni kad mu je u tajlandskoj prašumi pao 767 ubivši svih 213 putnika, Niki na snimkama obilaska mjesta pada nije pokazivao emocije.
No, Lauda je iznad svega bio brz. Trenutno je između desetog i 15. mjesta liste svih vremena, u društvu Petersona, Mansella, Ascarija, Piqueta, G.Villeneuvea… (Na čelu je nedodirljiva petorica: Senna, Fangio, Clark, Schumacher i Prost uz nadolazećeg Hamiltona…).
Rastanak od Ferrarija 1977., nakon četiri godine prepune trijumfa i padova, bio je jako bolan. Il Commendatore Enzo je cijelu karijeru bio izrazito autoritativan i jednostavno je jeo svoje vozače. Bila su to dva izrazita ega čiji je antagonizam skrivan iza naslova i pobjeda, ali kad je puklo izgledalo je jako ružno.
Niki je to opisao u knjigama ”Moje godine s Ferrarijem” i ”Do pakla i natrag”. Naravno, daleko najveći užas je doživio od paparazza. Potpunu ljubav tifosa i poštovanje cijelog svijeta dobio je tek kada je s McLarenom osvojio treći naslov 1984. godine i to samo za pola boda ispred Alaina Prosta.
Tada je svijet shvatio da je Lauda među najvećim ljudima F1 čiji je utjecaj na sport bio ogroman. Od vožnji, pobjeda, naslova, preokreta, postvozačkih godina kada je bio savjetnik u Ferrariju, Jaguaru i do ove godine u pobjedničkom Mercedesu do najpoznatije nesreće na Nuerburgringu 1976.
Niki je prvi puta bio pozvan ‘odozgo’ 1. kolovoza 1976. nakon Velike nagrade SR Njemačke na brutalnom, 24-kilometara dugom Nuerburgringu, u desetljeću kad se ginulo na sve strane. Uoči utrke je bio izrazito protiv starta jer je F1 tada već bila prebrza za stari izrazito nesigurni Nordschleife, tri puta duži od prosječnog grand prix trkališta. No, ipak se startalo, a predvodnik je bio baš James Hunt, operiran od bilo kakvog straha od smrti.
Niki je izletio pri velikoj brzini, udario u ogradu i zapalio se. Nije imao nekih opasnih ozljeda, ali smrt je prijetila od udisanja dima gorućeg benzina i Ferrarijeva karbona. U bolnici je primio zadnju pomast, ali je svećeniku doslovno rekao: ”Odjebi, ja neću umrijeti…”, iako su prognoze bila zaista jako crne.
Život mu je visio o koncu nekoliko dana, ali je već šest tjedana nakon nesreće vozio u Monzi i osvojio četvrto mjesto. To mu tifosi sigurno nikada neće zaboraviti..
No, zadnju utrku tog prvenstva mu isto sigurno nikada neće zaboraviti jer je u japanskom Fujiju, odmah na početku, skrenuo u boks i odustao s izgovorom da je kiša prejaka i kako ne želi opet riskirati.
I danas mislim da to nije smio napraviti jer trkaći vozač jednostavno ne smije učiniti. On je bio u društvu najboljih vozača na svijetu i tu onda nema mjesta sentimentalnostima. Navijači širom svijeta su se digli u praskozorje ili odgodili krevet da bi im on donio naslov prvaka.
Hunt je u zadnjim krugovima došao do naslova i ta će godina ostati uz bok najvećim dvobojima u povijesti kao što su npr. bili Ayrton Senna – Alain Prost, Michael Schumacher – Mika Hakkinen, Juan-Manuel Fangio – Mike Hawthorn ( i Peter Collins).
Prvi posjet Zagrebu nije zapamtio po dobrom. Na Velesajam je 1975. doveo sve Formule, ali je ostao razočaran slabom posjetom. Još se više razočarao jer je u ”Šumskom dvoru” jedan sat čekao večeru, a još i više kad mu ”Niki Lauda predstavlja najbrže automobile svijeta” nije uopće plaćen zbog tradicionalnog našeg lopovluka.
Novinari Vlado Sučić i Aleksandar Maksimović izvrsno su pripremili izložbu, ali koja korist kad uvijek ima netko ko sve pokvari. Posljednji posjet Zagrebu ostao mu je u ljepšem sjećanju jer je u listopadu 2017. dojurio na otvaranje kasina u Vrbanima.
Kako je od 70-ih i nesimpatija, Lauda sve više pomalo pridobio milijune širom svijeta, tako će i nakon smrti njegova fama rasti. Otišao je još jedan velikan našeg sporta.
