Velika nagrada SAD-a 2001. godine u Indianapolisu je posljednja pobjeda “Letećeg Finca” Mike Hakkinena. Danas Mika slavi 49. rođendan i prisjetili smo se uz Spa 2000. jedne od njegovih najboljih izvedbi u karijeri.
Vikend u Indianapolisu je bio specifičan iz mnogih razloga. Amerika je kao nacija bila pod šokom zbog terorističkog napada i rušenja nebodera Svjetskog trkovinskog centra.
Hakkinen kaže da je pred vikend u Americi sjedio doma u Monaku i gledao kao i ostatak svijeta što se zbiva na TV-u. “Nikad neću zaboraviti šok koji sam osjetio pri padu prvog, a potom i drugog tornja. Bio sam strašno ljut i žalovao za unesrećenim ljudima”.
Hakkinen je nakon samo dva tjedna od kobnog napada bio na letu za Indianapolis. “Sjećam se kao danas osjećaja ponosa pri slijetanju što smo se odlučili natjecati na američkom tlu jer smo dobivali preporuke o otkazivanju događaja zbog sigurnosnih razloga”, kazao je Mika.
“Po meni je bilo jako važno dati podršku i uliti povjerenje u naciju koja je tugovala utrkom na legendarnom Brickyardu. Jako mi je drago što smo to i učinili”.
Hakkinen je u 2001. godini bio nezadovoljan razvojem situacije u McLaren-Mercedesu. U sezoni 2000 su izgubili od Ferrarija i Michaela Schumachera, a potom su uložili ogromne napore kako bi ih sustigli, ali nisu uspjeli.
“Došla su nova aerodinamička pravila, povratak elektroničkih pomagala od VN Španjolske i novi dobavljač guma Michelin. Nakon samo nekoliko krugova prve utrke sezone Michael je oborio novi rekord kruga. Znao sam da nas čeka brutalno izazovna sezona”, izjavio je dvostruki prvak.
Hakkinen navodi lošu sreću s kojom je započeo kampanju. U Australiji mu se slomio dio ovjesa zbog čega je završio u zidu. Kaže da je od siline udarca imao osjećaj da mu je zrak u plućima eksplodirao. U istoj se utrci desila nesreća u kojoj je smrtno stradao sudac Graham Beveridge od udarca gume s bolida Jacquesa Villenueva.
U sljedećoj se utrci u Sepangu nebo otvorilo i započeo je monsunski pljusak. Finac navodi da je jedva vidio ispred sebe, a da su uvjeti bili jako loši i nakon što je pljusak prestao.
Prva prekretnica
“U Španjolskoj sam pobijedio Michaela na stazi. Odvozio sam stratešku i pametnu utrku. Pritiskao sam prije zadnjeg ulaska u boks, a potom se vratio ispred njega na stazu. To je bila strategija kojom se obično on perfektno koristio u mnoštvo prilika”.
Hakkinen nastavlja: “Kad sam prošao startno-ciljnu crtu i ušao u posljednji krug, osjetio sam tremor na motoru, a onda vidio da izlaze iskre i dim iz stražnjeg kraja bolida. Odustao sam na pola kruga i završio kao devetoplasirani. Michael mi je poslije utrke prišao i kazao: Nisam mogao uživati u ovakvoj pobjedi. Bila je to lijepa gesta od njega, ali opet neutješna”.
Nesretnom se Fincu potom u Austriji ugasio bolid na startu, a u Monaku je pretrpio novi mehanički kvar. “Imao sam osjećaj da se prvenstvo događa bez mene”, skrušeno govori legenda sporta.
U Silverstonu su se stvari napokon posložile za Letećeg Finca: “Ta lijepa brza i protočna pista kao da ti pjeva kad imaš brzo auto koje perfektno radi. Iako je Michael osvojio Pole poziciju, prestigao sam ga u petom krugu i počeo se odmicati. Prošao sam ciljem kao prvi i osjetio veliko olakšanje. Ta mi je pobjeda doista puno značila, ali i momčadi”, izjavio je.
Finac je bio svjestan kako nema šanse u prvenstvenoj borbi s Michaelom i Ferrarijem. Kazuje da se teško održavao mirnim i da je često osjećao potrebu da vrišti. “Novine su pisale kako se više ne trudiim i da sam odustao. Ja nisam posustao, već jednostavno rezultati su mi odbijali doći na naplatu”, kazuje Mika.
“Kad sam došao na Indy, bio sam vrlo odlučan da ostvarim dobar rezultat. Svaki vozač ima želju pobijediti na nekom od legendarnih trkališta. Dok sam prolazio kroz ta famozna vrata trkališta osjetio sam čudan osjećaj kakav nikad nisam imao prije. Nije to bilo proročanstvo, već jezivo samopouzdanje koje mi je govorilo: Pobijediti ćeš ovog vikenda Mika”.
Finac se kvalificirao na drugo mjesto, iza Michaela Schumachera na startnoj rešetki. Bio je jako sretan što će biti rame uz rame s rivalom i redati super-brze krugove kao što boksački rivali razmjenjuju udarce. Bila je to njihova privatna borba čiji je intenzitet svakim krugom postajao žešći.
Nedjelja je bila sunčana, a uvjeti perfektni za utrkivanje. Hakkinenu dan nije dobro započeo. Prvo je proklizao sa staze u unutrašnjem sektoru i oštetio ovjes bolida zbog čega su mehaničari imali dosta posla oko popravka. Onda je uslijedio novi šok kad su im javili da nije sačekao zeleno svjetlo pri izlasku iz boksa i da će za kaznu startati s četvrtog mjesta.
“Bio sam ljut, jer sam iskreno mislio da to nije pošteno. Nisam to učinio namjerno niti sam dobro vidio zbog blještavila sunca. Tom greškom nisam ostvario nikakvu prednost pred konkurentima. Bila je to ni više ni manje već blesava greška. Trebao sam dobiti upozorenje ili blažu novčanu kaznu, ali suci su me odlučili pomaknuti u drugi red zbog čega sam morao krenuti iza Juan Pabla Montoye i Michaelova brata Ralfa u jako brzom Williams BMW-u na pravcima”.
“Dok sam se vozio na grid, ponovno mi se javio misteriozan glas koji mi je govorio: Mika, još možeš pobijediti.”
“Podesili smo auto s nižim downforceom jer smo bili uvjereni kako će se gumiranjem asfalta tokom utrke grip popraviti i bili smo u pravu. Fokusirao sam se na zadržavanje pozicije i dopustio Michaelu, Rubensu, Ralfu i Juan Pablu da se bore međusobno dok sam ja čekao da se uvjeti na stazi poboljšaju i okrenu u moju korist”.
Ralf je prvi otišao u boks i vratio se oko desetog mjesta što je značilo da više nije u borbi za vodstvo. Juan Pablo je odustao zbog mehaničkog problema nakon nekoliko krugova pa su u igri ostali samo Hakkinen i Ferrarijevci, Rubens u vodstvu i Michael na drugom mjestu.
“Kad sam se približio Michaelu, vidio sam da je Ferrari očito lakši za vožnju u zavojitom dijelu, dok je moj McLaren brži na pravcima. To mi je omogućilo da ga pretknem preko boksova.
“Rubens je još bio daleko ispred, ali ne dovoljno daleko da izađe ispred nakon svog finalnog zaustavljanja. Imao sam čist put ispred sebe, a Michael je bio nekoliko sekundi iza”, govori.
“Bio je strašan osjećaj u domu američkog motorsporta poraziti najveće rivale. Dok sam se vozio prema finišu prolazila su mi sjećanja na sve vozačke heroje i osjetio ogroman ponos. Također sam bio enormno zahvalan momčadi McLaren i inženjerima koji su mi briljantno postavili bolid strateškom vizijom”.
Bila je to Hakkinenova 20. pobjeda u F1 karijeri. Finac je već prije utrke kazao šefu momčadi Ronu Dennisu kako će se želi povući na kraju sezone, a on ga je uvjeravao da uzme godinu odmora kako bi mu dao fleksibilnost u slučaju promjene odluke.
“Ron je uvijek bio jako pametan i pružao podršku, dugujem mu jako puno zbog toga. Već sam tog dana znao da sam na kraju puta i da nakon pobjede na Brickyardu nemam ništa novo iskusiti”.
Hakkinenu će pobjeda u Indyu zauvijek ostati vrhunac karijere jer je radio s momcima koje dugo poznaje, jer su pobijedili sve nevolje tog vikenda, a povrh svega vječite rivale. “Takva je pobjeda iznad svih”, riječi su Mike Hakkinena.
