U petak, 29. travnja 1994. je započeo tragični vikend u Imoli. Barrichello je u svom Jordanu, zbog probušene gume, pri velikoj brzini preletio zaštitnu mrežu i nekoliko minuta ostao bez svijesti. Senna je bio među prvima koji su pristigli u klinički centar kako bi se osobno uvjerio u Rubensovo stanje.
Prvi dan treninga zaključen je Senninim najboljim vremenom. Treninzi su nastavljeni u subotu 30. travnja i Ayrton je opet postigao najbolje vrijeme.
Austrijanac Roland Ratzenberger je bio poprilično borben na treningu, ali je od svog Simteka tražio previše. Simteku se otkinuo prednji spojler na ravnom dijelu staze poslije zavoja Tamburello i Ratzenberger je u zavoju Villeneuve udario u zid pri brzini od 316 km/h. Bilo je 13:18 sati. Poginuo je na licu mjesta zbog frakture trećeg pršljena.
Senna je Ratzenbergovu pogibiju promatrao na televizijskom ekranu u Williamsovom boksu i odmah je otpustio sigurnosne pojaseve jer su treninzi za njega bili gotovi. Kada je shvatio da se za Ratzenbergera više ništa ne može učiniti, sa suzama u očima je pobjegao u svoj motorhome. I ostali su vozači ostali šokirani, ali Sennu su ove scene poprilično pogodile.
Plakao je ispred svih pa otišao na mjesto nesreće. I dalje pod teškim dojmom nesreće razgovarao je sa sucima zavoja i s FIA-inim liječnikom dr. Sidom Watkinsom. Iskusni stari Watkins je shvatio da je Sennina ravnoteža narušena.
Sudbinski razgovori
“Ostavi ovaj život”, rekao mu je Watkins. “Nemoj voziti sutra, moglo bi se dogoditi nešto jako ružno. Osvojio si tri prvenstva, najbolji si vozač na svijetu, nemaš potrebu nastaviti s rizikom i dokazivati se. Otiđimo pecati, zaboravimo sve ovo”. Ayrton ga je saslušao i rekao mu: “Moram voziti, to je jače od mene”.
Sutra je Ayrton dvadeset minuta prije starta nazvao sestru Adrianu: “Vrlo sam nervozan, očajan”, povjerio joj je svoju zabrinutost i strah, kao da je predosjećao da bi ga i njegov Williams mogao izdati.
Senna se kobne nedjelje probudio, otvorio Bibliju i upitao Boga da razgovara s njim. Prema riječima njegove sestre, otvorio je stranicu na kojoj je pisalo: “Bog će ti dati svoj najveći dar od svih darova, što je sami Bog.” (Ivan 3:16).
Kada je stigao na stazu, činio se napetim više od uobičajenog. Zatražio je austrijsku zastavu: “Ukoliko pobijedim, htio bih odati počast Ratzenbergeru”, kazao je.
U nedjelju 1. svibnja, 26 je automobila stajalo na startnoj rešetki. Bila je to utrka istine. Ayrton je bio opsjednut pobjedom i morao je prekinuti loš početak sezone. Bilo je prilično vruće. Ayrton je već bio u svome sjedištu s kacigom naslonjenom ispred sebe. Bilo je to prvi put da je napravio ovakvu gestu. Njegov pogled nije bio onakav kakav je bio inače.
Krio je u sebi umornog i napetog čovjeka bez prave volje za utrkom. Razmišljao je o svom uzburkanom načinu života koji je toliko volio, a koji odjednom više nije bio to što je želio.
Gledatelji uzduž staze su slušali Ayrtonovu audio kasetu snimljenu dan prije, koja je opisivala stazu u Imoli. Poslije opisa ravnih dijelova, zavoja, kočenja, promjena brzina čuo se neočekivan pozdrav: “Bok, Alain, mnogo mi nedostaješ i šaljem ti srdačan pozdrav”. Više od prijateljske geste prema Prostu bilo je to iskazivanje nostalgije prema onoj Formuli 1 koja ga je dovela na vrhunce slave.
Utrka života
Ayrton je startao s Pole pozicije, mladi izazivač Schumacher iza njega. Automobili su spremni za start, no nekoliko sekunda potom Finac Lehto u Benetton-Fordu, podiže ruku. Njegov je Benneton ostao na startnoj rešetki, ali direktor utrke ga nije primijetio i daje znak za start.
Ayrton je dobro krenuo i ostaje ispred Schumachera. S dna startnog poretka Portugalac Lamy (Lotus-Ford) nije uspio izbjeći Lehtov jednosjed. Udarac je bio stravičan. Prilikom sudara, dijelovi bolida su završili na tribini te pogodili i ozlijedili nekoliko gledatelja. Na stazu je izišao sigurnosni automobil.
U sedmom se krugu sigurnosni automobil vratio u boks i utrka je ponovno započela. Sennin Williams je proradio i povećavao prednost pred Nijemcem, a onda slijedi posljednji krug života.
U zavoju Tamburello, Williams se opasno zanio. Podnica bolida je dotakla asfalt, prouzročivši nepredvidljive reakcije na koje se Ayrton žalio mjesecima. Schumacher ga je iza njegovih leđa bio mirno promatrao, kao i u prvoj utrci u Brazilu koju je domaći heroj odustao.
Senna je na ciljnoj ravnici prošao sa 6 desetinki prednosti ispred Schumachera. Nalazio se na dnu u Tamburellu, zavoju kojem se nije vidilo kraja. Tamburello se prolazio pri punoj brzini, ali bez većih poteškoća. Senna je napravio laganu korekciju upravljačem na lijevoj strani, a bolid je okrznuo ‘stepenicu’ koja dijeli stari od novog asfalta i za sobom ostavio iskre, znak da se Williams-Renault oteo kontroli.
Brzina je iznosila 310 km/h, a zid mu se nemilice približavao. Williams je nastavio voziti kao da se staza nastavlja i pri brzini od 216 km/h udara u zaštitni zid, nekoliko metara od reklamnog panoa I Pilotissimi.
Jedan je kotač poletio u zrak od siline udarca, bolid je poskočio, odbio se i ostao izvan staze, okružen krhotinama. Jedan je dio ovjesa probio kacigu i zadao Ayrtonu fatalan udarac u glavu. Žutozelena kaciga je ostala nagnuta ulijevo. Bilo je 14:17 sati te crne prvosvibanjske nedjelje.
Intervencija je bila brza kao i dan ranije s Ratzenbergerom, ali i u ovom je slučaju stanje bilo teško. Analiza podataka prikupljenih iz centralne jedinice koju su Williamsovi tehničari odmah poslije nesreće skinuli i držali dva sata prije nego su je predali talijanskim vlastima, potvrdila je ono što je Patrick Head kazao tijekom sudskog procesa: Prije završetka izletne zone Senna je strahovito kočio, izazvavši time deceleraciju od otprilike 4,3 G.
Prilikom prijelaza iz travnate zone na pješčanu, automobil je nekoliko puta poskočio od tla sa svim kotačima. Prije udarca u zid, Ayrton je uspio spustiti jednu brzinu. Bolid se okrenuo polukružno i zaustavio u izletnoj zoni. Prošle su 1,3 sekunde od trenutka kada je izgubio kontrolu nad svojim automobilom. Potom se njegova glava neznatno pomaknula i naslonila na jednu stranu. Senna se više nije micao.
Činjenice, polemike i teorije oko nesreće
Polemike koje su potom uslijedile o tome je li Senna bio živ u tom trenutku ili ne, bile su zapravo izgovor organizatorima kojim su dokazali da zakon tog dana u Imoli nije bio prekršen. Htjelo se dokazati da je njegovo srce u trenutku kada su stigli spasitelji još uvijek kucalo te da se zaustavilo u helikopteru da bi ponovno bilo reaktivirano fibrilatorom.
Jedini vozač koji je prisustvovao ovoj sceni je bio Erik Comas koji je sa svojim Larrousseom krenuo iz boksa i naišao na stazu s preprečenim vozilima. Bila je to doista igra sudbine. Kada je 1992. u Spa tijekom treninga Comas sa svojim Ligierom udario u zaštitnu ogradu, otkinuo se jedan kotač i udario ga u kacigu pri čemu je ostao bez svijesti. Tada je naišao upravo Senna, zaustavio se, izišao s automobila te sluteći opasnost od požara isključio električnu pumpu goriva. Tog je dana Senna spasio život Comasu, a sada je Francuz postao svjedokom Ayrtonove smrti.
Sedamnaest minuta poslije nesreće se uzdigao helikopter iz zavoja Tamburello i uputio prema bolnici Maggiore u Bologni, koja je preventivno bila pripremljena za slučaj nesreće. Na dvanaestome katu bolnice Maggiore doktorica Maria Teresa Flandri činila je sve ono što je mogao dežurni liječnik i sve ono što joj je zakon nametao u takvim situacijama. U 16:30 je objavljeno prvo priopćenje u kojemu se govorilo o dubokoj komi i hemorargijskom šoku uzrokovanom oštećenjem arterije. Potom neurokirurg Andreoli priopćava o prijelomu grudnog koša.
Elektroencefalogram u 18:00 sati postaje ravan. Sennin brat Leonardo poziva svećenika za posljednju pomast. U 18:05 je izdano drugo priopćenje u kojem je objavljena Sennina klinička smrt. Ayrton je bio spojen na reanimacijske uređaje koji su održavali funkciju srca. U 19:05 doktorica Flandri pojavila se posljednji put i s neskrivenim emocijama objavila: “U 18:40 sati kod Senne više nije bilo nikakve kardiološke aktivnosti i proglašen je mrtvim”.
Bila je to vijest koja se MUNJEVITo proširila svijetom, a koju nitko nije želio čuti: Ayrton Senna da Silva je mrtav.
U 22:10 sati Ayrtonovo je tijelo prebačeno na Institut sudske medicine u Bologni, kako bi bilo podvrgnuto obdukciji, prema zahtjevu suca Maurizija Passarinija. Tako su se na dva susjedna stola zatekla beživotna tijela Senne i Ratzenbergera.
Sudsko izvješće je izazvalo niz polemika jer je u njemu stajalo da je Ratzenbergova smrt nastupila na licu mjesta, što znači da je staza u Imoli trebala biti sekvestrirana (sudski zapečaćena) od strane talijanskih vlasti, pa se utrka u nedjelju uopće ne bi vozila! U tom bi slučaju Senna najvjerojatnije još uvijek bio živ. No to su beskonačne i uzaludne retroaktivne polemike.
Pogreb F1 legende
Ayrtonov lijes u Brazilskoj zrakoplovnoj su luci prihvatili kadeti škole vojne policije koji su ga prevezli na vatrogasnom kamionu. U Brazilu nisu postojala pogrebna vozila, a prijevoz vatrogasnim kamionom je bio maksimum počasti koji se odavao pojedinoj osobi.
Brazilci su stajali u redu dugom osam kilometara u očekivanju da prođu ispred Senninog lijesa.
Dvadeset i jedan pucanj je popratio premještanje Ayrtonovog lijesa ispred zgrade zakonodavne skupštine na groblje Morumbi. U unutrašnjosti groblja, šesnaest je vozača čekalo da prenesu lijes do grobnice. Bili su to Emerson, Wilson i Christian Fittipaldi, Rubens Barrichello, Roberto Moreno, Raul Boesel, Maurizio Sandro Sala, Alain Prost, Jackie Stewart, Johnny Herbert, Thierry Boutsen, Gerhard Berger, Michele Alboreto, Hans Stuck, Derek Warwick i Damon Hill.
Položili su ga u zemlju na najvišoj točki groblja Morumbi, a na nadgrobnoj ploči utisnuto je tek nekoliko riječi: <Ayrton Senna da Silva, 21/3/1960-1/5/1994>, “Ništa me ne može odijeliti od ljubavi prema Bogu” (“Nada pode me separar del amor de Deus”).
Time je završila velika priča o ovome čovjeku koji je trajno obilježio čitavo desetljeće utrka Formule 1. Bio je prvak velikog stila: 41 pobjeda, 65 Pole pozicija i tri svjetska prvenstva čine njegove rekorde. U Brazilu je bio slavljen poput Boga. Nije bio samo veliki vozač, već prije svega i veliki čovjek.
