Na današnji je datum (15. lipnja 1993.) od srčanog udara umro James Hunt, u dobi od samo 45 godina. Pogledao sam ”Utrku života” i bio jako zadovoljan. I s naše strane i romansirane. Ron Howard je majstor svog zanata, iako mi nije jasno zašto je Brands Hatch morao glumiti Paul Ricard i Monzu, ali to ni nije važno. ”Rush” je konačno na podiju najboljih igranih filmova o F1 zamijenio ”Grand prix” iz 60-ih režisera Johna Frankenheimera. Mislim da je ”24 sata Le Mansa” neponovljivog Stevea McQuineea i režisera Lee Katzina i dalje najbolji trkački film. ”Utrka života” je film o epskom dvoboju Nikija Laude i Jamesa Hunta iz 1976. Zavirimo malo u život osebujnije polovice ovog tandema, živopisnog Britanca Jamesa Hunta.
James Hunt je očigledno imao ”Obelixov kompleks”. Lako je moguće da je kao beba, kao i Asterixov prijatelj, upao u kotao s nekim eliksirom koji mu nije dao mira cijelog kratkog života, ni minutu samo da bude na miru. Njegov obični dan počinjao bi jogingom, zatim treningom 280 km/h na Silverstonu ili Brands Hatchu, onda popodnevnim partijama tenisa, golfa ili squasha, večernjim obvezama na nekom prijemu, partiju ili slično da bi dan završio randesvousom s nekom ženom u Londonu. Naravno, sve je bilo začinjeno alkoholom, drogom i sličnim porocima. I tako iz dana u dan (noć). Naravno, za vrijeme grand prix vikenda, James je živio spartanski. Već od srijede navečer, ustezao bi se od bilo čega što nema veze s utrkom.
Djetinjstvo Jamesa Hunta
Još dok je bio u maminom trbuhu, toliko se ritao da je po riječima Sue Hunt, zamalo bila kao nokautirana. ”Buntovnik od trenutka kad je rođen (29. 8. 1947.). Neviđena energije. Već s 18 mjeseci se prebacio preko ograde krevetića i pao na pod. Imao je još tri brata i dvije sestre, ali je bio različit od njih, izrazito svoj i kako kaže mama, pomalo težak. ”Ako je nešto poželio, uvijek je došao do toga, na ovaj ili onaj način. Bio je nezaustavljiv.”
Majka Sue je bila medicinska sestra, a otac nakon što se u ratu borio u Francuskoj i jedva ostao živ, bavio se trgovinom i dionicama. Oboje su bili jako aktivni u dobrotvornim ustanovama, viktorijanski odgojeni što su željeti prenijeti na djecu. Uglavnom su uspjeli, osim naravno, s Jamesom.
Patnje su se nastavile i u školskoj dobi. James nije volio školu, mrzio je bilo kakav oblik discipline. Problema je bilo jako puno. Ostala djeca Hunt nisu imali nikakvih, ali James je bio druga priča. Tek je s 11 godina objeručke prihvatio nečije instrukcije. Bile su to upute nekog farmera kako voziti traktor. Ubrzo se prebacio na obiteljski auto po dvorištu. James: ”Znao sam da ako me vide kako zavoj prolazim na dva kotača, brzo svemu biti kraj. Zato sam divljao jedino kad me nitko nije vidio.”
No, do vozačke dozvole je još bio dugački put. U školi je mario samo za sportske aktivnosti, a njegova snaga, izdržljivost, odlučnost i upornost dala mu je priliku za pokazati se. Počeo je s kriketom i bio jako uspješan. Nažalost, rano je počeo i s cigaretama. Roditelji se boje da je to bilo već s deset. Porok koji je trajao do kraja kratkog života. Veći je dio života bio na 40 cigareta dnevno. Ipak, bilo je i lijepih stvari. Odmalena je jako volio životinje, posebno ptice i brinio se o njima.
Od kolijevke pa do groba, najljepše je đačko doba
James je već s 12 godina pokazivao naklonost prema djevojčicama. Simpatije su bile obostrane. Nešto što će i te kako obilježiti njegov život. Pet godina je proveo u koledžu Wellington koje nisu bile obilježene naukom nego svim mogućim sportskim aktivnostima. Njegova prva tinejdžerska ljubav je bila Taormina Rieck, nadimkom Ping. Počeli su hodati kad su oboje imali 15. Bili su zajedno nekoliko godina dok ona više nije mogla izdržati Jamesove nevjere. Djevojke su ga jako rano počele juriti.
Život je dobio na smislu kad je s 17 godina položio vozački ispit. Uvijek punim gasom, beskonačan je niz dogodovština s raznim obiteljskim automobilima. Kako su financije uvijek bile tanke, takvi su bili i auti. I kako to obično biva, jedan vikend s prijateljem koji se natjecao s Minijem u Silverstoneu, odredio je život Jamesa Hunta. Plan je bio da nakon Wellingtona studira medicinu, ali je James nakon prve posjete jednoj utrci odlučio biti profesionalni vozač.
Dao je ocu prijedlog da umjesto 5000 funti koliko bi ga stajalo njegovo studiranje medicine, odmah da 2500 za kupnju trkaćeg auta. Naravno da je prijedlog bio odbijen i jedini mu je izlaz bio pronaći posao i zaraditi kako bi se bavio sportom o kojem nije imao pojma.
Prvi mu je posao s 18 godina bila dostava sendviča iz lokalnog puba. Za to je dobijao 14 funti tjedno i odmah shvatio da će slaganje trkaćeg Minija potrajati. No, uspio je kupiti slupanog Minija i počeo ga pripremati. Radio je razne poslove, od prodaje sladoleda do konduktera u autobusu i potpuno zanemario život kakav su živjeli vršnjaci. Nikakav izlazak i trošak, sve samo za Minija. Normativ što se tiče cigareta sveden je na samo dvije dnevno.
Prva utrka je trebala biti u Snettertonu na početku ljeta 1967. Uspio je nekako dotegliti Minija do trkališta u društvu Ping i prijatelja, ali nije uspio startati. Suci su pronašli nekoliko nepravilnosti na autu, od istrošenih guma, izostanak suvozačevog sjedala, neispravan auspuh, ali najviše ih je smetao izostanak stakala, koja nisu bila spomenuta u pravilniku, a za koje James više nije imao novaca. Dvije godine velikih muka i ništa. James je plakao kao malo dijete.
Brzi povratak iz mrtvih
Roditeljska nada da će to biti i kraj trkaće karijere sina trajala je jako kratko. James je zaradio i za ta stakla i te godine bez nekog uspjeha vozio tri utrke. Uskoro je prodao Minija za 325 funti, a tjedno je u telefonskoj kompaniji zarađivao 20. Imao je veliku sreću što je Ford za mlade vozače predvidio jako popularnu šemu po kojoj su za 345 funti odmah i 30 mjesečno dobijali na leasing male bolide Formule Ford 1600, slično i za motor. Formula Ford je bila zamišljena da vozački talent bude odlučujući faktor. Svi su imali iste aute, ali ipak, neki su imali više novaca za fino podešavanje motora te za češću promjenu guma. James nije, ali se zahvaljujući agresivnosti i sposobnosti vrlo brzo probio među vodeće.
Prva je pobjeda stigla u Lydden Hillu, a u Brands Hatchu je postavio rekord kruga. Da bi napredovao, prijeko je bio potreban sponzor, ali njihova vrata su najčešće bila zatvorena. Ipak, James je bio jako uporan u povlačenju ljudi za rukav i konačno mu je uspjelo dobiti manje sponzorstvo od firme Hughes of Beaconsfied, dilera automobilima te, iz istog posla, Gowrings of Reading koji mu je za 1969. kupio bolid Merlyn Mk 11A.
Do sredine te godine, James je imao više od 40 utrka ”u nogama”, bezbroj sudara (zbog kojih je dobio nadimak Hunt the Shunt), ali i dvije pobjede. Vrijeme je bilo za prelazak u višu kategoriju, a to je bila Formula 3. Uspio je kupiti stari Brabham BT21 s tri godine starim motorom. U 1969. godini je vozio 12 utrka u toj kategoriji i već se tu susreo s imenima kao što su Emerson Fittipaldi, Ronnie Peterson, Jacques Laffite, Jean-Pierre Jarier. Jednom je i pobijedio, i to u Brands Hatchu te na kraju godine zavrijedio treće mjesto u redoslijedu mladih vozača koji obećavaju, a koje je nagradio Kraljevski automobilistički klub.
Tako su se pred sezonu 1970. otvorila neka vrata, ali i dalje je to sve bilo na granici financijske agonije. Kalendar Formule 3 je za tu godinu sadržavao 60-ak utrka od Finske do Maroka. James se priključio koloniji vozača koji su kao ciganske čerge putovale po Europi i utrkivali se. Spavao je u šatoru, jeo u jeftinim restoranima. U francuskom Pauu, u Pirinejima, James se našao na dnu dna. Nekoliko puta je pokupio ogradu tokom vikenda i propala je svaka nada za novac od nagrada za najbolje. Na nju je jako računao da bi se mogao vratiti kući.
Da stvar bude gora, netko mu je ukrao benzin iz auta s kojim se planirao vratiti na Otok. Nije bilo druge nego uzeti kanistar u ruke i sam poći u krađu benzina. Na veliko iznenađenje, otkrio je da francuski auti uglavnom imaju zaključane spremnike za gorivo. U mraku i na koljenima uspio je naći auto koji to nije imao i tako došao do nekog benzina. “Stigao sam do Le Havrea nakon dva dana bez hrane. Iskrcavši se, posudio sam neki novac i stopirao doma.”, kazao se James.
Proboj kroz kategorije
Na sljedeće dvije utrke osvojio je četvrta mjesta pa se financijska situacija malo poboljšala. Te je godine pobijedio u francuskom Rouenu i belgijskom Zolderu. Sreo je Johna Hogana koji će kasnije postati šef marketinga ”Marlbora”, a sada je bio u nekoj maloj agenciji: “Prvo što mi je rekao da će biti svjetski prvak 1974. Dakle, promašio je za dvije godine. No, nikada nisam sreo nekoga tko je bio toliko siguran u sebe.”, kaže Hogan koji mu je tada našao malo sponzorstvo od Coca-Cole.
Dok su Peterson, Lauda i ostale brze kolege sljedeće godine otišle prema Formuli 2, čak i 1, James je morao ostati u trojci. Njegov prijatelj Niki Lauda je dobio kredit od austrijske banke i platio svoje mjesto u relativno prominentnom Marchu za F2 i F1. Huntu je relativno dobro išlo u 1971. jer je pobijedio u četiri utrke, a godinu kasnije je debitirao u Formuli 2. No, prije toga je prošao pakleni put s Marchom F3 koji je bio loš auto. U Marchu je suvlasnik bio i odvjetnik Max Mosley koji će kasnije postati i predsjednik međunarodnog automobilističkog saveza (FIA). Kad je ponestalo novaca, Mosley se pokušao riješiti Hunta, a Ford Njemačka nudio je lijepu svotu ako u Jamesovo sjedalo stave mladog Nijemca Jochena Massa.
Prelomilo se u Monte Carlu gdje je James uzalud čekao na svoj auto koji je stigao tek kasno navečer u petak, nakon prvih kvalifikacija. Vozač kamiona, a ujedno i jedini mehaničar, bio je jako umoran od puta s Otoka i nije bio u stanju pripremiti auto te otišao spavati. Zadnje kvalifikacije bile su rano ujutro u subotu i očajni James je pristao voziti za suparničku momčad. Mosley je to jedva dočekao i otpustio Hunta usred sezone.
Sudbina je htjela da je jedna mala engleska momčad bila u potrazi za vozačem. Bio je to Hesketh, Thomasa Alexandra, trećeg barona od Hesketha koji je u dobi od samo 22 godine, naslijedio velike novce i trošio ih na razne načine. Bio je i član Doma lordova, radio u Los Angelesu, posjedovao Jet Ranger helikopter, Porsche Carreru RS, SSK Mercedes i Rolls Royce Silver Shadow. Hesketh je tražio drugog vozača uz Bubblesa Horsleya koji je uz vozačke dužnosti obavljao i menadžerske poslove za momčad.
Početak jednog divnog prijateljstva
Ono što je svih tih godina bilo dominantno kod Jamesa su lijepe žene koje je često mijenjao. Svake je večeri visio u londonskom trokutu Earl’s Court – King’s Road – Fulham road. Visoka figura, duga plava kosa, po zanimanju trkač, brzo je postao ”toast of the town”. Za barom je uvijek vodio glavnu riječ. Imao je auru pop zvijezde. Hesketh, Horsley i James su vrlo brzo pronašli zajednički jezik.
Na početku 1973. godine, Hesketh je objavio da će James voziti F2 i debitirati u F1, sve s iznajmljenim autima tvornice/momčadi Surtees. Trkaća zajednica je objavu dočekala s dosta skepse. Lord je odlučio da auti budu potpuno bijeli s crvenom, bijelom i plavom trakom koje su predstavljale Union Jacka i bez ijednog sponzora. Mehaničari i ostali članovi momčadi bili su u majicama američkih igrača footballa s velikim slovima nadimaka na leđima. Tako je James postao “Superstar”, lord “Le Patron”, mehaničari “Ferrer”, “Rabbit”..
Na prvu utrku ’73. u Mallory Park, Heskethova je momčad stigla helikopterima i limuzinama uz batlere koji su za goste posluživali šampanjac i kavijar. James je jako dobro plivao između svojih obveza na stazi i u boksu te izrazite društvene aktivnosti u Heskethovom šatoru. “Više novca nego pameti”, bili su komentari sa strane. Nažalost, James je u utrci odustao nakon što mu je otpao kotač.
Tjedan kasnije James je debitirao u Formuli 1 i to na Brands Hatchu u “Race of Champions” koja se nije bodovala na svjetsko prvenstvo. U Surteesu T59B, James se dobro kvalificirao. Bio je 13. od 29 vozača. U utrci, pred 45 tisuća gledatelja, bio je sjajan i osvojio treće mjesto. U nastavku prvenstva F2, nije bio tako dobar pa su lord Bubbles i James odlučili da ako se već toliko gnjave, neka to bude onda u Formuli 1.
Sudbina je htjela da prva utrka u Svjetskom prvenstvu Formule 1 za Hesketh bude u Monte Carlu. Lord je u monegaškoj luci usidrio ogromni ”Southern Breeze” na koji je slijetao helikopter dovodeći goste s aerodroma u Nici. U boksove je Hesketh postavio novokupljenog Marcha o kojem se brinuo novi glavni dizajner dr. Harvey Postlethwaite koji je prešao iz Marcha s velikom reputacijom. Mnogi su se čudili kako se odlučio za momčad sumnjivih kvaliteta. “Jednostavno, napili su me…”, odgovarao je Dr Harvey koji je kasnije konstruirao za Tyrrell, a poslije i Ferrari.
Mediji su se uglavnom bavili Huntom koji se s dugom plavom kosom poprilično dobro uklopio u ritam Monte Carla. No, sam James je bio prestravljen. Na startu je bio 18. od 25 bolida. Naprijed su bile prave zvijezde: Jackie Stewart, Ronnie Peterson, Denny Hulme, Francois Cevert, Emerson Fittipaldi, Niki Lauda. Sjedivši u Marchu okružen sa 180 litara benzina, James se užasavao onoga što ga čeka. U dva sata utrke je trebao krotiti 500 KS uskim ulicama Monaca, stazom koja nije dozvoljavala ni najmanju grešku, a sve to u čak 78 krugova.
Stewart je lako pobijedio u Tyrrellu, a Hunt je zauzeo solidno deveto mjesto, što je bio dovoljan razlog za pravi ”lumperaj” u luci. Već sljedeću utrku, u francuskom Paul Ricardu, James je osvojio šesto mjesto što mu je donijelo prvi bod u prvenstvu. Sredinom ljeta, popeo se na svoj prvi podij nakon trećeg mjesta u Zandvoortu na Velikoj nagradi Nizozemske da bi sezonu završio sjajnim drugim mjestom u američkom Watkins Glenu. Sveukupno je osvojio 14 bodova i osmo mjesto u prvenstvu.
Posljednji vikend u SAD-u je obilježila pogibija Francuza Francoisa Ceverta. Njegov momčadski kolega Jackie Stewart je postao koji mjesec ranije prvak, a kako se nesreća dogodila u subotu u kvalifikacijama, Stewart je odustao od karijere i nije vozio svoj 100. Grand prix. Jamesa je jako pogodila smrt Ceverta. U 70-ima se dosta ginulo (Courage, Rindt, Williamson, Revson, Peterson, Donohue, Koenig, McGuire Pryce). Hunt je u potpunosti shvatio da je opasnost ogromna i pomirio se s činjenicom da se jednog dana možda ne vrati kući.
Lord i ekipa su bili jako zadovoljni s 1973. i za sljedeću sezonu odlučili napraviti vlastiti auto. Hesketh 308 (3 za litre, a 8 za cilindre) pokrenuo se početkom godine, ali nije bio ono što je momčad željela. Tako je u prvim utrkama korišten stari March što je najavilo osrednju sezonu. James je osvojio samo bod više nego godinu prije. No, osvojio je i jednu pobjedu. Istina, ne u svjetskom prvenstvu nego na ”Međunarodnom trofeju” u Silverstoneu.
Već u kvalifikacijama na Grand prix trkalištu je pokazao da je u posebnoj formi: 1.7 sekunde ispred Petersona. Loše je startao i prestiglo ga je 14 bolida, ali je ubrzo uhvatio ritam i već u 13. krugu bio drugi iza Ronniea. Nitko od 33 tisuće ljudi u gledalištu nije očekivao da će James pretjecanje pokušati u vrlo brzom, dugom desnom Woodcote zavoju. U njega su Ronnie i James stigli s oko 250 km/h. James je bio jako hrabar i postavio svoj Hesketh uz Lotus. Dva velemajstora su počela svoju baletnu točku pokazavši neviđenu sposobnost upravljanja autima. Na izlasku iz zavoja, obojica su morali posegnuti za naglom suprotnom blokadom kotača, a James je da bi se probio u vodstvo morao na travu. Pošto je bio s unutrašnje strane, uspio je osvojiti vodstvo i kasnije prvo mjesto. Trkačka Britanija je bila u deliriju. Dobila je nasljednika Stewarta, Hilla, Clarka… Slavlje u Heskethu je nadmašilo sve.
U prvenstvu stvari nisu išle baš tako dobro. Samo tri treća mjesta i jedno vjenčanje. James se da bi uštedio nevjerojatnih čak 80 posto poreza, preselio u Španjolsku i na Costi del Sol upoznao bivšu manekenku Susan Miller koja je ubrzo postala gospođa Hunt. Iako je uoči vjenčanja James ”dobio vrlo hladna stopala” i bio u ozbiljnoj dubiozi da li je to dobar potez, ono se održalo uz prisustvo mnogo uzvanika. No, Susan se ozbiljno dosađivala na utrkama i brzo je odustala od njih. ”Osjećala sam se kao rezervni dio”, kazala je.
Sljedeća 1975., bila je dvostruko bolja. James je pobijedio prvi Grand prix i to u Zandvoortu gdje je cijelu utrku odolijevao napadima Nikija Laude. Bila je to opet sjajna vožnja i slabiji Hesketh se othrvao dominantnom Ferrariju koji je te godine osvojio prvenstvo. Nažalost, ”Hesketh” je stigao na kraj svoje karijere. Oko 300 tisuća funti (danas prosječna momčad troši oko 300 milijuna dolara godišnje) koje je lord trošio na svoju ekipu, nije bilo dovoljno da se nastavi.
Došao je kraj za jednu od najveselijih momčad u povijesti a sve je opisano u knjizi sjajnog naslova: ”Poprilično cenzurirana povijest momčadi Hesketh”. Odluka je objavljena nakon sezone i James se našao u nezgodnoj situaciji. Sva sjedala za sezonu 1976. bila su već rezervirana i karijera je bila u velikoj opasnosti. Ipak, kolo sreće se okrenulo kad je Emerson Fittipaldi odlučio s bratom Wilsonom pokrenuti novu brazilsku momčad Copersucar što je značilo da je njegovo mjesto u McLarenu ostalo upražnjeno. Naravno, James je odmah uskočio i bio je to početak jedne od najvećih sezona u povijesti.
Iako mu se nudio ugovor koji mu je donosio 45 tisuća funti godišnje te mjesto u vrhunskoj momčadi, zamalo je sve propalo zbog klauzule da se mora, na pojavljivanjima, pristojno oblačiti po kriterijima Marlbora, glavnog sponzora McLarena. ”Sjedio je tu za stolom, bez mogućnosti da se igdje pomokri, bez mogućnosti da vozi za ikoga i s velikom mogućnosti da sve izgubi. No, nikako nije htio potpisati ugovor u kojem je stajalo da mora nositi odijelo kad mi to zahtjevamo”, kazao je John Hogan. James je bio poznat po starim tenisicama bez čarapa i što starijim i zamazanijim majicama. Ipak, konačno je pristao na ugovor kad je Hogan obećao da će koji puta progledati kroz prste.
Šampionska 1976., ali gorkog okusa
Sezona 1976. nije dobro počela. Lauda je odmah pobjedama zagrabio prema obrani naslova, a James se morao zadovoljti s dvije pobjede u britanskim utrkama koje se nisu bodovale za Svjetsko prvenstvo. Zadovoljilo ga je i što je Suzy našla novog muškarca. Bio je to Richard Burton, britanski velikan filma i kazališta, poznat i kao dvostruki suprug Elisabeth Taylor ali i po alkoholizmu. Suzy je s Burtonom odletjela za New York gdje je velški glumac bio zvijezda na Broadwayu u predstavi Equus. Taboloidi su to sve žestoko pratili i čak je 200 novinara dočekalo Jamesa na JFK aerodromu u NYC na proputovanju za Long Beach gdje se vozila VN SAD zapada, a da bi sa suprugom porazgovarao o budućosti. Tad se, navodno, i kratko sreo s Burtonom i sve je prošlo ok. Kasnije se Suzy udala za Richarda, ali i ubrzo razvela kad je njeno zdravlje počelo trpjeti uz posrnulog velikana scene.
Prva prava Jamesova pobjeda za McLaren stigla je kraj Madrida na Jarami pred kraljem Carlosom. No, oduzeta mu je zbog 1.8 cm preširokog McLarena. Sredinom sezone Hunt je za Laudom zaostajao ogromnih 47 bodova i sve je govorilo da će Austrijanac obraniti naslov. No, za vrijeme VN Francuske na Paul Ricardu, James je osvojio čak dvije pobjede. Jednu na stazi a jednu žalbom za Jaramu i tako je u dva dana dobio čak 18 bodova a Nikiju su oduzeta dva.
Sljedeća je utrka bio domaći Grand prix na Brands Hatchu. Engleska je bila u deliriju jer je po prvi put od 1958. (kad je pobijedio Peter Collins) imala sigurnog kandidata za pobjedu na vlastitom terenu. James je svaki dan bio na drugom primanju, od Parlamenta do koncerta Rolling Stonesa. U nedjelju je 77 tisuća gledatelja okupiralo Brands Hatch. James je bio u prvom redu do Laude koji je dan prije bio brži za 0.6 sekunde, a treći je bio Laudin kolega u najslavnijoj svjetskoj momčadi, talijanski Švicarac Clay Regazzioni (koji će kasnije u Long Beachu, vozeći Shadow, ostati paraliziran).
Na startu je Clay napao Nikija i oni su se dotakli te izvrtili. James je naletio na Reggin Ferrari i poletio visoko u zrak. Iza njih je nastao pravi krš… Utrka je prekinuta, a Jamesov McLaren je bio oštećen, ali se kraticom uspio vratiti do boksa. Pravila su govorila da se ne smije uzeti rezervni auto pa su Laffite, Regazzioni i Hunt trebali u gledalište. No, ono je poludilo pa su prijetili nemiri provalom gledatelja na stazu. Trojka je ipak puštena na novi start koji je kasnio jer su McLarenovci odugovlačili s pregovorima, samo da bi mehaničari uspjeli osposobiti Jamesov auto. Lauda je poveo, a pratio ga je jedino James. Bodrenje publike je bilo toliko glasno da ih je James mogao čuti bez obzira na jako glasan motor iza leđa. “Navijanje je bilo toliko inspirirajuće da sam u 45. krugu zatvorio oči i stisnuo gas te projurio kraj Laude. Ta je pobjeda bila jedna od najvećih u britanskoj sportskoj povijesti”, kazao je Hunt.
Na prelasku iz srpanj u kolovoz, cirkus je stigao na močni Nurburgring kraj Koelna. Bio je to otac i majka svih staza jer je njegovih 22 kilometra sadržavalo 177 zavoja te ga ujedno činilo i daleko najopasnijim trkalištem na svijetu. Od 1920. godine kada je otvoren, Nurburgring je odnio 130 života. Vozači su odmah predložili da se ne vozi jer su opasnosti vrebale na svakom uglu. Lauda je držao rekord kruga: “Bila je to čista glupost. Mnogo je vozača bilo jako hrabro ovdje, ali uglavnom su to bile budale koje nisu znale što rade i kakvoj se pogibelji izlažu”, prepričavao je austrijski as.
Ipak se startalo i već je u drugom krugu Lauda izletio u zavoju Bergwerk, odbio se od ograde i zapalio nasred staze. Guy Edwards ga je uspio zaobići, ali se Brett Lunger zaletio u buktinju, kao i Harald Ertl. Mnogo se bolida zaustavilo i pohitalo u pomoć gorećem Laudi. Spašavanje je predvodio Lunger, veteran vijetnamskog rata i član bogate obitelji Dupont. Talijan Merzario je uspio Nikija osloboditi sigurnosnih pojaseva te su ga Lunger, Watson, Fittipaldi i Stueck odnijeli na travu.
Lauda je još bio pri svijesti i počeo nešto mrmljati na talijanskom s Merzarijem. Izgorio mu je veliki dio lica, ali je najveća opasnost bilo udisanje otrovnih para od goreće plastične šasije te smjese za gašenje požara. Dok je Hunt poveo na restartu i vodio do cilja, Niki se borio za život što je potrajalo nekoliko dana. Čak je primio i posljednju pomast kad su liječnici digli ruke. ”Svećenik je govorio na latinskom. Zvučalo je kao sudnji dan. Nije rekao ništa lijepo. Čovjek može umrijeti i od šoka kada to sluša. Hej, dosta s tom zajebancijom, ja neću umrijeti…”, sjeća se Lauda tih gadnih dana. Tek nakon četiri dana liječnici su objavili da više nije u opasnosti. Uz unakaženo lice, ostao je i bez jednog uha. ”Lakše mi je telefonirati”, šalio se.
Trideset godina kasnije, Lauda je na Berwerk pozvao sve koji su tog 1. kolovoza 1976. bili u akciji spašavanja te mnogobrojne medije. Niki je izveo sjajan štos. Iznenada je posegnuo u travu i izvadio ogromno svinjsko uho rekavši: “Uh, konačno sam ga našao…”.
“Pobjeda se nije slavila. Nisam mu mogao pomoći i to je bilo najgore. Odletio sam kući i poslao telegram u kojem sam ga provocirao i podržao da se ne da. Bilo mi je jako važno da preživi jer smo bili i prijatelji”, prisjeća se James.
Sljedeća je utrka bila na Osterreichringu nedaleko Graza, naravno bez Nikija, ali i bez Ferrarija jer je 78-godišnjem Enzu bilo dosta da ga ”engleski garažisti” varaju gdje stignu, mislivši pritom na Jerez i Brands Hatch. James je u Austriji stigao četvrti, ali je zato opet pobijedio i to u Zandvoortu. Već na sljedećoj utrci, u Monzi kraj Milana, čekao ga je relativno oporavljeni Niki Lauda. James je odustao, a Niki izdržao do četvrtog mjesta. No, James je briljirao u Sjevernoj Americi s dvije pobjede pa se u Japan, na posljednju utrku prvenstva, otišlo sa samo s tri boda prednosti za Austrijanca.
Niki je na Fujiju napravio nešto što mu do danas nije oprošteno. Cijeli vikend je padala kiša i vidljivost je bila nula. Već je u drugom skrenuo u boks i izjavio da mu je život mnogo važniji. Jamesu je trebalo četiri boda za naslov i veći dio utrke ih je držao u rukama. No, gume su se potrošile i morao je u boks, ali je bio ljut kao vrag što mu momčad to nije omogućila koji krug ranije. Na stazu se vratio na šestom mjestu što je bilo nedovoljno. No, u samoj završnici je prestigao Jonesa i Regazzionija te ušao u cilj pojma nemajući na kojem je mjestu. Tek je po licima svojih mehaničara vidio da je postao svjetski prvak.
Prvenstvo je osvojeno, a gdje smo sad James?
Obveze novog prvaka bile su jako velike. Nakon velikog dočeka na Heathrowu, pojavio se u Milanu, Koelnu, Ljubljani, a potom vratio u Brands Hatch na ”Počast Jamesu Huntu” pred 12 tisuća. Tu se pojavio i Lauda koji je posebno pozdravio britanskog prvaka, a iste je večeri održao slavlje za mehaničare. Sljedećeg je dana posjetio tvornicu Vauxhall (Opel) i snimio spot u kojem kaže: ”Slušajte mene, testirajte Vauxhall”.
Navečer je u Mayfairu okupio obitelj i prijatelje među kojima su bili i gosp. i gđa Richard Burton. James i Richard su se šalili kao stari prijatelji i to da ljudi više traže Suzyin autogram nego njihov. Drugi je dan odletio u Linz da bi otvorio Jochen Rindt izložbu, zatim u Ženevu na konferenciju za novinare. Dva dana kasnije je bio u Munchenu na otvaranju novog auto showa da bi se vratio u London i bio u žiriju za Miss svijeta. Slijedio je Dublin pa Essen auto show, Beč i otvaranje disco kluba te otvaranje Niki Lauda racing cars showa (koji je bio i u Zagrebu). Onda opet u Zurich po nagradu ”Sporta” pa banket u Marseilleu.
Po povratku u London je slijedio ručak u Kraljevskom automobilističkom klubu pa večera u Britanskom klubu trkaćih vozača gdje je bio u društvu francuske manekenke Valentine Monnier. No, James je tamo stigao u jeansu i sandalama bez čarapa pa je Gerald Lascelles, predsjednik BRDC-a i bratić kraljice rekao Jamesu da je neprikladno odjeven. Nagradu mu je predao Duke of Kent. Na toj se večeri uspio i potući s nekim vozačem. Sliedećeg je dana nastupio na BBC-ju. Ubrzo je već bio u Italiji gdje ga je nagradio ”Autosprint”, najjači talijanski trkački časopis te otvorio Bologna motor show. U Milanu još jedna ”presica”. Za njenog trajanja, provaljeno je u auto Johna Hogana u kojem je bila Jamesova putovnica i viza za Varšavu.
Pa onda opet Ženeva te London da bi primio nagradu za sportaša godine od Međunarodnog udruženja sportskih novinara. Konačno, 17. prosinca, u Parizu je proglašen svjetskim prvakom.
”Osjećao sam se kao ping-pong loptica, bila su to dva najnapornija mjeseca u životu”. Ono što nije naglasio da je, ako je koja večer bila slobodna, sam organizirao parti, večeru ili proslavu na kojima je, naravno, vodio glavnu riječ. Novinaru Eonu Youngu je ponuđeno da napiše knjigu o protekloj sezoni, ali je prvobitno odbio iz tri razloga: “pisanje knjige je velika gnjavaža, financijski se ne isplati, ne volim Jamesa Hunta”. No, financije su nešto poboljšane i Young je odletio na španjolsku obalu i s Jamesom radio na knjizi ”Protiv svih prognoza”. Završio ju je u samo deset dana i knjiga je bila veliki uspjeh.
Sezona 1977. nije bila uspješna iako je osvojio četiri pobjede. Na kraju je na petom mjestu zaostao 32 boda iza Nikija koji je vratio naslov. Godina kasnije jako loša. Blijedih osam bodova u sezoni u kojoj je dominirao Lotus i donio naslov Amerikancu talijanskog porijekla Mariju Andrettiju rođenom u našem Motovunu.
Jednom se prilikom testiralo u Le Castelletu. Niki i James su se večer prije zabavljali u Salzburgu i rano ujutro Nikijevim avionom odletjeli na jug Francuske. No, James, koji nije spavao cijelu noć, bio je preumoran za trening. Svi su u boksu zanijemili kad je trkalište naglo utihlo. Pomislili su na najgore, sjeli u ambulantna kola na čelu s Laudom i pošli tražiti Jamesov McLaren. Našli su ga parkiranog uz dugi pravac. James je jednostavno parkirao i zaspao u kokpitu.
Tu 1978. obilježila je i tragedija u Monzi. Dok je još trajao krug zagrijavanja i dok se svi još nisu posložili na gridu, starter je dao znak za start. Došlo je do masovnog sudara u kojem je buknuo John Player special Lotus Ronnie Petersona. Nažalost, sudar je inicirao James Hunt okrznuvši Petersona nakon što se uplašio da će ga lupiti domaći vozač Riccardo Patrese.
James je bio prvi u velikom plamenu i izvukao Ronnija koji je imao samo slomljene noge. Svi su vjerovali da će se Peterson brzo oporaviti i vjerojatno voziti slijedeće godine. No, tokom noći, za vrijeme operacije, mali djelić kosti je ušao u krvotok Supersweda i on je umro od zatajenja srca. Šok je bio ogroman. Naročito u Lotusu koji je dan ranije proslavio osvajanje naslova prvaka. Svi su, predvođeni Jamesom, uperili prste u Patresea, ali su kasnije slike pokazale da je prvo James dotakao Lotus, a tek onda Patrese Hunta.
Patrese je nastavio voziti još mnogo godina i postao ambasador ovog sporta, no, nikada nije oprostio kolegama koje su ga optužile za tragediju u Monzi. Za vrijeme svog komentiranja na BBC-ju, James se često iskaljivao na Riccardu. Kasnije je Hunt želio sjesti s Patreseom i ispraviti stvar, ali Talijan nikada nije pristao na to.
Dosta je dosta (Enough is enough)
Ronnijeva smrt je bila kap koja je kod Jamesa prelila čašu. Bio je spreman odustati od utrka, ali je krajem 1978. stigla ponuda od milijun dolara od austrijskog Kanađanina Waltera Wolfa da vozi za njegovu momčad. Bilo je to mrcvarenje i trajalo je samo do svibnja i Monte Carla. U četvrtom krugu parkirao je Wolf kraj poznatog ”Tip Top” bara, iskočio iz auta i to je bilo to. Postao je bivši Grand prix vozač.
”Nisam osjećao nikakvu tugu, samo ogromno olakšanje”, rekao je James, nakon 12 godina karijere. No, nije bilo lako u penziji. Istina, još je radio promotivne stvari za ”Marlboro”, ”Texaco” i ”Olympus”, bavio se intenzivno golfom i squashom, s Horsleyem bio u mnogim poslovima oko trgovačke kompanije, ureda, trgovina čak i tvornica. Investirao je u disko klub u Marabelli, squash klub u Muenchenu. S djevojkom Jane Birbeck je pokušao imati dijete i čak je bio određen dan vjenčanja. No, Jane koja je radila za IMG, imala je nekoliko pobačaja i veza se jednostavno rasplinula.
Četiri mjeseca nakon Jamesa, F1 je napustio i Lauda i to u očajnim odnosima s Ferrarijem što je bilo uobičajeno kod ove momčadi. Čim nije išlo, paparazzi bi pokrenuli pakao. U Laudino je sjedalo uskočio kanadski mladac imenom Gilles Villeneuve i postao legenda F1. Za 1982. Bernie Ecclestone, tada samo vlasnik ”Brabhama”, ponudio je Jamesu 2.6 milijuna funti za povratak u F1. Razmislio je i odbio: ”Želim živjeti polako. Nema smisla riskirati vrat zbog novca koji ne trebam. Mrtav ne možeš trošiti bogatstvo.”.
Deset godina kasnije, kad je bio u finacijskim problemima, James je opet razmotrio povratak na stazu. No, Hogan mu je napisao dugo pismo u kojem je, ukratko, rekao: ”Zaboravi. Potpuno si lud.”. Sasvim je drugačije bilo s Laudom kojem nije najbolje išlo s njegovom avio kompanijom ”Lauda Air”. Tako se uz pomoć ”Marlboroa” vratio na stazu u momčadi McLaren i u četiri godine osvojio osam utrka i treći naslov prvaka 1984. Za to je vrijeme Hunt uz pomoć Hogana postao savjetnik mladim vozačima, među ostalima i Fincu Miki Hakkinenu.
Oštar i britak na stazi, a i u komentatorskoj kabini
Krajem 70-ih BBC ga je zaposlio na komentatorskom mjestu. Problem je bio što je to radio s Murray Walkerom, legendarnim komentatorom koji je bio pojam urednosti i napornog rada, dok bi naš James u komentatorsku kabinu prvi put ulazio par minuta prije starta s riječima: “Bok Murray, tko je na najboljoj startnoj poziciji? (Hi Murray, who’s on the pole position)”. Za vrijeme prijenosa uvijek je imao bocu pri ruci, a normativ je bio dvije boce rosea po utrci. No, njegovo poznavanje materije i otvorenost zadovoljavali su milijunsko gledateljstvo.
Često je i napadao vozače. Za Nelsona Piqueta je rekao da nikada nije odrastao i da u F1 ostaje samo da bi mogao održavati svoj ogromni brod. Za Nanninija da nema mozga. Gugelmina da je prespor za F1. Arnouxa da je opasnost za sve vozače. De Cesarisa da je sramota sam za sebe. Da je Prostov motiv malo sumnjiv. Da Mansell prečesto griješi, a najčešće je kritizirao, naravno, Patresea. Njegovi su favoriti bili Berger, Modena, Herbert, a kasnije i Senna. Brazilac je u velikim lukovima zaobilazio novinare, ali je u Jamesu našao srodnu dušu: “James je bio poseban čovjek. Često je blatio sve oko sebe, ali ja sam ga volio kakav je”.
Jamesova borba s crnim psom
U Španjolskoj je sreo 24-godišnju Sarah Lomax i kasnije je uselio u svoju kuću u Wimbledonu. Uskoro su se vjenčali. Sarah je 1985. rodila sina Toma. James: ”Punih 37 godina sam bio bez ikakve odgovornosti. Jako sam zadovoljan”. 22 mjeseca kasnije se rodio i Freddie. Kum je bio lord Alexander Hesketh. No, ni dva sinčića nisu pomogla da Jamesa ne uhvati opaka depresija.
Winston Churchill je depresiju koja ga je pratila cijeli život nazvao: ”crni pas”. Bubley Horsley misli da se James rodio s ”crnim psom” na leđima. Utrke su otjerale psa, ali se on nakon burnog života u svijetu utrka, vratio. Sve je pokušao, od raznih psihijatara, terapeuta, akupunkture, kineske herbalne medicine.. ništa nije pomagalo. Alkohol i droga su uzimali dah. Čak i na božićno jutro nije mogao iz kreveta. Sarah ga je molila da siđe do bora gdje su dečki čekali, ali on nije mogao: “Znam da pokušavaš pomoći, ali ne mogu.”
Sarah i James su serazdvojili 1978., ali su nastavili živjeti pod istim krovom zbog djece. James je dotaknuo dno, a depresija prijetila da će ga ubiti. S dna se više nije nikamo moglo nego prema gore. Najveću je ulogu odigrao stari bicikl. James je jednog dana sjeo na bicikl i više nije silazio s njega, nešto kao Forrest Gump sindrom. Prestao je potpuno s alkoholom, cigaretama i marihuanom te jurnjavom za ženama. Počeo se ozbiljno pripremati za prijenose utrka i počeo pisati kolumne za novine.
Svjetlo na kraju tunela
Upoznao je Helen Dyson, konobaricu koja je radila u hamburger restoranu da bi mogla financirati svoju ljubav prema umjetnosti. Ubrzo je postala ljubav njegovog života i jako mu pomogla vratiti se na pravi put. Dječaci su često bilo kod njega i James je počeo normalno živjeti. Helen je početkom lipnja 1993. s prijateljicom otišla u Grčku na “posljednje djevojačke praznike” prije nego su ona i James planirali imati svoje dijete.
U nedjelju je James odpedalirao deset km do BBC-ja gdje su Walker i on komentirali VN Kanade. U ponedjeljak navečer je nazvao Helen u Grčku i zaprosio ju na što je ona pristala. No, to je bio i posljednji put da su razgovarali. Zatim je s prijateljem započeo dugu partiju biljara. Nakon špageta za večeru potužio se da ga boli gornji dio tijela. Oko jedan sat iza ponoći otišao je u svoju sobu. Prijatelj, koji je spavao u Jamesovoj kući, ustao je kasno oko 10.30 i kako James nije silazio , otišao ga probuditi. Našao ga je kako leži kraj kreveta. Pozvao je hitnu pomoć ali je bilo prekasno. Masivni srčani udar, u dobi od samo 45 godina, usmrtio je Jamesa Hunta. Veliki šok za sve. Pogrebu je prisustvovalo samo 30 najbližih.
No, u rujnu je u crkvi St James na Piccadillyu održana Proslava života Jamesa Hunta kojoj je prisustvovalo 600 ljudi. Među mnogobrojnim govornicima istakle su se riječi Murray Walkera: ”Jamesovih 45 godina je kao 90 bilo koga od nas”. Poslije je održan party za koji je James u oporuci ostavio 5000 funti, a koji je potrajao do jutra”.
Napisao: Goran Dijaković
Uredio: Milan Šitum
