Godina 2005. je bila izuzetno dramatična godina u svijetu. Započela je Narančasta revolucija u Ukrajini, a u Londonu se dogodio najgori teroristički napadi u Europi u 21. stoljeću.
Godinu je također obilježila smrt jedne od najomiljenijih osoba prošlog stoljeća, pape Ivana Pavla II. Obožavatelji nogometa su još danas pod dojmom čudesne noći u euroazijskoj prijestolnici Istanbulu kad je Liverpool pod palicom Beniteza izrežirao jednu od najljepših sportskih priča.
S druge strane, 2005. je u “kraljici motorsporta” bila jedna jako čudna godina jer je uvedeno pravilo da gume moraju izdržati čitavu utrku. Mladić iz Ovieda je iskoristio potencijal Michelinovih guma i srušio petogodišnju dominaciju crvenog pastuha. Alonso je na kraju sezone postao najmlađi prvak ikada (barem do 2008. i Lewisa Hamiltona)
Ferrari je postao neprepoznatljiv nakon dominacije u olimpijskoj godini kakvu je samo današnji Mercedes mogao ostvariti. McLarenov viking Kimi je vozio u najjačoj formi te godine, ali je njegov MP4-20 bio opsjednut kvarovima.
Najviše ćemo pamtiti nesreću iz mitskog Nurburgringa kad je Raikkonen pao, ali herojski nakon što mu je ovjes spektakularno otkazao poslušnost u posljednjem krugu zbog ekstremne vibracije gume. Mogao je u boks po nove i prepustiti pobjedu rivalu Alonsu, ali Finac se odlučio na sve ili ništa i završio utrku u pijesku.
Kad bi pitali zagriženog ljubitelja Formule 1 koji je događaj obilježio tu godinu, većina bi se složila da je to bio kaos na Indyu. Groblje-trkalište, rat dobavljača guma, zbunjenost gledatelja…ma bilo koji pojam poželite.
Dan kad je plitki interes pobijedio sport
Ono što se događalo tog ljetnog američkog vikenda je bilo previše i za scenariste horror serijala. Teška izlijetanja Ralfa Schumachera i Ricarda Zonte u zadnjem superbrzom ovalnom zavoju na Michelinkama su ponukali predstavnike francuskog dobavljača da se njihove momčadi povuku s utrke. Naime, njihove gume ne bi izdržale ni deset krugova bez redukcije brzine u posljednjem zavoju.
To je dovelo do bizarnog grida od šest vozača tj. tri Bridgestonove momčadi. Ferrarijevci i dvije statistički i brzinom najgore momčadi sezone Jordanovci i Minardijevci su se borili za doslovno NIŠTA (izuzev bodova op. ur.).
Nisu samo Michelinove mušterije bile nezadovoljne. Schumacher je bio prvi među njima. Bojkotirao je proslavu te napustio postolje zajedno sa svojim kolegom i jednim od mehaničara ekipe. Navijači su bili toliko nezadovoljni da su počeli bacati limenke Budweissera po ciljnoj ravnini. Utjeha im je bila što su umjesto povrata novca dobili mogućnost odlaska na Veliku Nagradu Australije 2006., što i nije bila loša marketinška ideja.
Na utrci Formule 1 vjerojatno nikad nismo vidjeli ogorčenijeg slavljenika od šefa Minardija Paula Stoddarta. Kao mušterija Bridgestonea je izjavio kako je samo nekoliko sati pred utrku Michelinov predstavnik tražio postavljanje umjetne šikane u zadnjem zavoju.
Michelinovci su bili uporni i ideje koje su predlagali su bile apsurdne i djetinjaste. Zahtijevanje da Bridgestonovi bolidi voze ograničenom brzinom kroz ukleti oval ili odijeljene utrke prema dobavljačima guma, bile su više nego suludo optimistične. Ideja o održavanju revijalne utrke nije dolazila u obzir, posebno ako se to pitalo tadašnjeg predsjednika FIA-e Maxa Mosleya.
Vrlo je moguće da je FIA lagala kad je opovrgnula glasine kako je Mosley zaprijetio američkom predsjedniku za FIA-u kako bi se održavanjem revijalne utrke dovela u pitanje mogućnost održavanja natjecanja pod FIA-inim krilom u “Novom svijetu”.
Čovjek utrka – Paul Stoddart
Kako iritantne reklame kažu: “Ali to nije sve!”, iako se situacija smirila i Bridgestonovci su se jedini odlučili natjecati za publiku ako ne za sebe jer su svi bili ogorčeni politikom tog vikenda, ponovno se javio Paul Stoddart. Njegov već sada kultni intervju za vrijeme utrke je prepun sočnih psovki i uvreda na račun nadležnih osoba.
Iako je nastupao u utrci, učinio je to samo jer se Jordan odlučio za isto, unatoč prethodnom obećanju da neće voziti utrku. Pokazao je time poštenje malih ekipa kad je stao na stranu ostalih sedam ekipa. ”Trebali smo postaviti tu šikanu, ova je utrka pomrsila planove Michelinovim ekipama. Ferrari se nema za što boriti. Sezona je završila za njih. Ova utrka je uništila borbu između nas (Minardija) i Jordana”, britak je bio Stoddart.
“Ako ćete iskreno ni ne marim za utrku, bitno mi je samo popušiti svoju cigaru iza garaže i da sve prođe sigurno za moje vozače”. Stoddart se naravno ispričao svim fanovima i u ime dvojice velikih političara oktanskog cirkusa tog doba Maxa Mosleya i Jeana Todta. I gle čuda, Todt je postao njegov nasljednik.
Iako se u početku dosta nećkao oko odabira riječi, Stoddart je eskalirao u prijenosu uživo i započeo verbalnu paljbu. Minardijev šef je to korektno i ljudski odradio, iako je sigurno da je imao štošta reći o tadašnjem šefu Ferrarija Jeanu Todtu koji je prvi bio protiv dodavanja šikane.
I neuk čovjek bi shvatio da je Todtu bilo najbitnije na ružan način uzeti bodove bez ikakve konkurencije na legendarnom Indianapolisu. Pitanje bi bilo samo kakve bi kritike taj omaleni lukavi Francuz i “zavodnik” mlađahnih i zasigurno pametnih mladih dama dobio da je Ferrari bio ono što je bio pretprošlih sezona. S druge strane Mr. Minardi Boss je dokazao kako je srce ipak najveće u onih najmanjih, van pozicije moći.